Branislav Jatić, prvak Opere SNP-a: „EXITIZACIJA“ NOVOSADSKE KULTURNE SCENE

Ako je reklama „Apatinske pivare“ u kojoj se spominje „jelenizacija“ Srbije ponekom delovala simpatično, „exitizacija“ novosadskog (i šireg!) kulturnog prostora deluje deprimantno. Od strane gradskih i pokrajinskih vlasti „Exit“ je proglašen za „kulturnu manifestaciju od izuzetnog značaja za Grad i Pokrajinu“ koja „promoviše Novi Sad i Vojvodinu u evropskim razmerama“.
    Živimo u doba post-kulture, tj. u doba kada subkultura svojim obrascima zamenjuje sadržaje visoke kulture, potiskuje je i – u krajnjem ishodu – razara. Taj proces utire put krajnjem cilju tvoraca novog svetskog poretka, koji pretpostavlja stvaranje globalnog beslovesnog potrošačkog stada lišenog bilo kakvih prepoznatljivih kulturnih osobenosti. Toj nameri obezličavanja čitavih nacija može se (pokušati) suprotstaviti samo visoka kultura, izrasla iz duboke i jasne svesti o sopstvenim nacionalnim (nikad suženim i ksenofobičnim, nacionalističkim!) korenima. Ona je „dvosmerna komunikacija“ među narodima, koja ih svojim posebnim sadržajima uzajamno obogaćuje.
    „Exit“ je, međutim, jednosmerni „stream“, koji nam donosi – blago rečeno – subkulturne sadržaje sa onih evropskih i svetskih nivoa u ukupnim kulturnim događanjima koji se nigde ne smatraju „značajnim“ u pozitivnom smislu te reči (jer, nešto može biti značajno i u negativnom kontekstu, recimo – kao faktor propadanja i degradacije). Upravo zbog svoje prevalentne jednosmernosti, „Exit“ nema ama baš nikakvog značaja za plasiranje bilo kakvih istinskih i specifičnih kulturnih vrednosti koje odlikuju ovu sredinu u neke druge kulturne sredine. Prema jednom ovakvom festivalu, populističkom u svojoj biti, najverovatnije, takve apiracije ne treba ni postavljati. Tako da politikantska floskula o „izuzetnom kulturnom značaju“ „Exita“ u stvari otkriva svu nedotupavnost načina na koji kreatori (i kulturne) politike pokušavaju da zabašure prave razloge svoje izuzetne naklonosti „Exitu“.
    Na ovom mestu bi se priča mogla ubedljivo nasloniti na sporne izjave o „profitabilnosti“  „Exita'“.
Naravno, kada naš grad posećuje „desetine hiljada“ turista, koristi od toga imaju turistička preduzeća, ugostitelji i proizvođači hrane. Ali, exitovska publika, mahom, troši malo. Spava se po hostelima ili pod šatorima, piju se „krmače“ piva, jede se svašta i koješta. Istorijski i kulturni aspekti ovoga grada tu publiku ne zanimaju (jer se već radi o „globalističkom bezlikom stadu“).
Festival ozbiljnijeg sadržaja, koji bi privukao možda manji broj posetilaca (u početku), ali sa dubljim džepom, ostvario bi istu, čak i veću, finansijsku dobit. Pritom bi bogatstvo ponuđenih kulturnih sadržaja bilo značajno veće, a promocija ove sredine autentičnija, neuporedivo sadržajnija i potpunija. 
Finansijski efekti „Exita“ sporni su iz dva razloga. Prvi je što „profitabilnost“ ove manifestacije ima najveće efekte na njene neposredne organizatore i onaj politikantski sloj okupljen oko ovog „valova“. Drugi je taj što se značaj određenih kulturnih sadržaja nikako ne može meriti njihovom „profitabilnošću“ (o tome je na stranicama ovog foruma već napisano dosta tačnih i ubedljivih konstatacija). Tu važe druge kategorije, pre svega one koje se tiču duhovnog zdravlja nacije. „Exit“, sa svojom publikom iza koje ostaju špricevi u travi, tom zdravlju zasigurno ne doprinosi.
Pripovetke o „profitabilnosti“ „Exita“ provociraju i jedno drugo, za neke možda neprijatno, pitanje: zbog čega jedan tako profitabilan festival zahteva (i dobija!) tolike subvencije, kada bi očigledno mogao (i morao!) sam da se izdržava?
Visoka kultura je neminovno neprofitabilna u prvom nivou sagledavanja, dok se, dugoročno gledano, radi o strateškoj investiciji od najvećeg nacionalnog značaja.
Uspešni narodi jesu oni narodi sa velikim kvantumom kulturnog potencijala u užem i širem smislu, i ta se uspešnost ogleda u svim sferama društva i ukupnom ambijentu u kome žive pojedinci koji čine ta društva (narode) – od politike, do privrede. (Uspesi – na primer – francuske industrije automobila, aeronautike, ili vasionskog programa, neodvojivi su od kvantuma kulturnih sadržaja pretočenih u svakodnevni život ovog naroda. Da ne govorimo o njegovoj kulturi u neposrednom smislu, užem – o Pariskoj operi, muzejima, ili filmskoj industriji – ili onom širem: o kulturi konzumiranja hrane i pića, odevanja i sl.) A taj kvantum se dostiže negovanjem široke skale kulturnih vrednosti, među kojima se jasno prepoznaju oni od nacionalnog značaja, koji se na odgovarajući način i podržavaju.
Svugde je jasno da formula obrazovanje (znanje) + kultura + duhovnost vodi do prosvećenosti. Stepen prosvećenosti jednog naroda u direktnoj je vezi sa njegovom uspešnošću i mogućnostima opstanka.
    Ovde je stvar obrnuta. Podržava se exitovski monopolističko-mafijaški zagrljaj mnogih drugih institucija kulture u Gradu, u kome će se one – ispražnjene od svog sadržaja i suštine – lagano, ili brzo, ugušiti. „Exit“ postaje simulakrum kulture i kulturne politike. Sve što nije „Exit“ (ili barem „exitoidno“, „poexitovljeno“) nije dostojno ozbiljne pažnje, i može da propadne. I propada! A sa tim propadanjem nestaju kulturna i duhovna supstanca ovog naroda, a za njom će nestajati i ona fizička. Uprkos sve brojnijim pečenjarama, prasetini, jaretini i kajmaku. Tako da je aktuelna politika u kulturi ne samo kulturno, već i nacionalno genocidna.
    Kritike aktuelne kulturne politike, u čijem je centru „Exit“ (zahtevi da se ovom festivalu odrede stvarno mesto i značaj, pitanja da li on treba da bude finansiran u tolikoj meri i iz fondova namenjenih kulturi, a ne – recimo – onih iz kojih se finansira turizam, pa makar i subkulturni), više su nego umesne. One su, u stvari, usmerene ka vlastima i njihovom odnosu prema kulturi.
U nekim boljim, ne tako davnim vremenima, među političarima su postojali i takvi koji su bili sposobni da prepoznaju ljude od vrednosti i da ih podrže u njihovim idejama. Pa je tako u ovom gradu Miloš Hadžić mogao da strelovito uspinje Srpsko narodno pozorište, Sterijino pozorje bilo je respektabilan pozorišni festival (zaslužan za promociju domaćeg dramskog stvaralaštva u inostranstvu), Anton Eberst je mogao da napravi „Festival podunavskih zemalja“, Rudolf Bruči je mogao da osnuje Akademiju umetnosti po najvišim evropskim standardima i da razvije Muzički centar Srpskog narodnog pozorišta (Operu i Balet, kao i Vojvođansku filharmoniju) do nivoa evropske operske kuće visoke srednje klase. Primera bi bilo još.
Danas su političke prilike u kojima (treba da) se odvija kulturno stvaralaštvo suštinski izmenjene, a ponajviše se promenio politički establišment, koji je prepun beznačajnih ljudi, kojima se resori udeljuju po principu političke post-izborne „podele kolača“, a ne po znanju i stručnosti. Stoga je savim „normalno“ da kulturom upravljaju, na primer, inženjer hidraulike, ili sociolog (koji se, uzgred, svojom strukom bavio manje nego partijskim radom). Pa i takvi kakvi su, stranci u kulturi i kulturi strani, uz malo elementarne inteligencije, dobrih namera i poštenja (koje bi se ogledalo u svesti da nisu stručni za oblast kojom rukovode), oni bi mogli barem da izbegnu pravljenje neprocenjive štete ukoliko bi se u svom delovanju oslonili da ljude dokazanog stvaralačkog integriteta. Međutim, danas takvo prepoznavanje hronično izostaje. Da li to svedoči o integralnom autizmu savremenih „kultur-tregera“, ili možda o nekim perverznim dnevno-političkim „strategijama“, sasvim je svejedno. Ali je upravo zato moguće da jedna od dominantnih ličnosti u kulturi ovog grada bude groteskni Ivan M. Lalić (Ivan Gladni, Ivica Edinburžanin), doplutao iz ko zna kog centra moći, i ko zna iz čijeg mentalnog bunila. Dok su istovremeno jedan rasni umetnik poput Želimira Žilnika, i nekolicina njemu sličnih, saterani na kulturnu marginu, i prinuđeni da odatle vode neku vrstu „gerilske borbe“ protiv sveprožimajućeg ludila. Tribine u CK 13, u svojoj osnovi, jesu pokušaji da se ukaže na ono što je odavno poznato – da je crno crno, a belo belo. Političari pak, u svom dirigovanom daltonizmu, otresaju se na pozive da se prizovu umu-razumu, čestitosti i poštenju u vršenju svojih funkcija, kao od dosadnih buva. Dokaz je to vrhunske bahatosti, prezira prema „podanicima“ (jer se političari ovde još uvek ponašaju kao da smo svi mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas, pa nam čine šta god im se prohte), ali i straha pred znanjem, talentom i pameću, pošto su znanje, talenat i pamet kontrastno sredstvo na čijem se fonu još reljefnije ističu njihovo tragično neznanje, nesposobnost, pokvarenost i glupost. 
    Najcrnje je to što se ovakvo ponašanje ne može staviti na dušu jedino Demokratskoj stranci, u čijoj je trenutno nadležnosti resor kuture i u Gradu i u Pokrajini. Stvar bi tada bila jednostavna: promenom stranke na vlasti bila bi promenjena i situacija u kulturi. Prisetimo se prethodne koalicije koja je „jahala“ gradom (Radikali-DSS-i-još-tamo-neki) i skandaloznih događanja u Pozorištu mladih, koji su dobili svoju apoteozu mlaćenjem glumaca! Čini se kako je na našoj političkoj sceni prisutna istovetna mentalna matrica, bez obzira o kojoj stranci da se radi, a ona bi se u najkraćem mogla izraziti sloganom: „Što gore – to bolje!“ U tom kontekstu je i izbor kadrova, čija je najbolja preporuka za ostanak na funkciji, ili čak napredovanje, dokazana nesposobnost.
    Kada je reč o kulturi, ne stradaju zbog toga samo umetnička udruženja i treći sektor. Ilustrativan je i primer Srpskog narodnog pozorišta (2011. godine bi trebalo da obeleži 150. godišnjicu postojanja), koje je, barem za sada, ali samo nominalno, „institucija kulture od posebnog nacionalnog značaja“. Izvesni uspesi Drame (koji bi, ako se stave „pod lupu“ pokazali da veliki broj glumaca, među kojima i najboljih, nimalo, ili nedovoljno, učestvuju u njenim produkcijama; da je repertoar neprimeren standardima koji važe za jedan ovakav teatar; da su koprodukcije i međunarodna gostovanja o kojima se „talambasa“ na sva zvona sumnjivog kvaliteta) koriste se kao „univerzalni kec iz rukava“ koji bi trebalo da kompenzuje sve propuste i svu štetu koju je aktuelna uprava nanela ovom Pozorištu. A ono je u normativnom haosu. U Baletu je stručni rad izuzetno loš, repertoarsko-estetska opredelenja su sasvim pobrkana, premijere „umiru“ već posle nekoliko izvođenja, telentovani mladi igrači se konstantno proteruju iz ove sredine, vodi se nepojamno rastrošna politika. Opera je u prošloj sezoni ostala bez ijedne premijere, sa crnim perspektivama i u ovoj koja tek počinje, ne postoji nikakav stručni tim, ansambli se osipaju. Kuća je u ogromnim dugovima, od kojih je polovina nastala zbog akata neusklađenih sa zakonom i nenamenskog trošenja sredstava. U Izveštaju budžetske inspekcije Ministarstva finansija Republike Srbije konstatovano je postojanje i krivičnih i prekršajnih dela. Ali čelni čovek ovog Pozorišta ostaje na svojoj funkciji. Iza njega čvrsto stoji Pokrajinski sekretarijat za kulturu, verovatno zato što bi postavljanje novog upravnika i – u tom trenutku – neminovna revizija poslovanja SNP-a otvorila i pitanje odgovornosti Sekretarijata za ovakvo stanje. Čuvaćemo sebe, po cenu propasti SNP-a! U Sekretarijatu se odnedavno čak postavlja pitanje „da li je SNP nacionalni teatar“, iako su i njegova istorijska dimenzija i formalno-pravna registracija jasni. Ne sugeriše li to, možda, nameru pokrajinskih vlasti da, nakon usvajanja Zakona o prenosu nadležnosti, izvrše novu registraciju ovog Pozorišta, kojom bi ono izgubilo status nacionalnog teatra? Da li to upućuje na krajnju nameru Osnivača da se u Novom Sadu, u zgodnom trenutku, Opera i Balet u potpunosti ugase? Možda je ovo paranoidni sled misli, ali se u ponašanju Sekretarijata (koji, uzgred, predstavlja najveći tehnološki višak u kulturi!) za njega može naći mnogo elemenata. Ako bi se tako dogodilo, hoće li se potom ugasiti i Muzički odsek na Akademiji umetnosti, i Baletska škola? Do kog stadijuma provincijalizacije će štetočinska politika u kulturi dovesti nekadašnju „srpsku Atinu“? Hoćemo li biti presrećni što će nam ostati svetlo ostrvo političkog mezimčeta „Exita“, okruženo morem pink-kulture, u kome će se podaviti i brojna umetnička udruženja, i treći sektor, ali i velike institucije kulture? A sve je to važno (i etablirana kultura, i istraživačka alternativa, i mali, i veliki), pošto se jedno u drugo preliva, jedno drugo nadopunjuje, stvarajući zajedno bogatstvo  kulturnog miljea po kome je jedna sredina prepoznatljiva.  
    Mada situacija deluje mračno i obeshrabrujuće, tribine u CK 13 ostaju nasušno potrebne. Nesuprotstavljanje zlu je zapravo podsticaj da se ono vrši. Možda bi valjalo razmišljati i o tome da se „salonski“ oblici izražavanja nezadovoljstva aktuelnom kulturnom politikom dopune i drugačijim vrstama pritiska na ovu maligno kratkovidu vlast? Možda bi jednu od tribina trebalo posvetiti i Srpskom narodnom pozorištu, u kontekstu aktuelne kulturne politike? U svakom slučaju, potrebno je delovati odlučno i snažno, dok još postoji išta što vredi braniti, i odbraniti.

Branislav Jatić,
prvak Opere SNP-a