Razgovor sa Svenkom Savić, "Ženske studije i istraživanja": Problemi patrijarhalne kulture i kulturnih monopola u Novom Sadu

Povod za razgovor o kulturnoj politici u Novom Sadu sa redovnom profesorkom Univerziteta u Novom Sadu, Svenkom Savić, je činjenica da su "Ženske studije i istraživanja" uspešno doprinosile razvoju kulture i rodne svesti u gradu, ali, gradska podrška je izostala kad je trebalo da im pomogne oko prostora za rad. Ne samo grad, nego i mehanizmi za rodnu ravnopravnost koji postoje u gradu i Pokrajini.

Najpre, kako biste opisali doprinos Udruženja građana „Ženske studije i istraživanja“ gradu, kada ste gradskim vlastima uputili zahtev da vam se obezbedi radni prostor?
 
Ženske studije postoje već 12 godina u Novom Sadu. One su izvor svih drugih ženskih organizacija ne samo u gradu nego i Pokrajini. U mnogobrojnim aktivnostima smo učestvovale kako bi u gradu, Pokrajini, državi i regionu žene dobile prepoznatljivo i zasluženo priznanje. Po toj aktivnosti smo ne samo dobre, nego i opasne za režim – insistiramo da se disrkimincija žena u našem društvu smanji. Tri su osnovne naše građanske inicijative prepoznatljive u Novom Sadu usmerene ka menjanu institucija: inicirale smo, organizovale i u kontinuitetu pomagale rad Centra za rodne studije na Univerzitetu u Novom Sadu (2004-2009), zatim rad Škole romologije (2004-2009) i uvođenje rodno osetljivog srpskog jezika u službenu upotrebu. Obrazovale smo preko 1000 žena za rodno osetljiva pitanja kroz 1000 raznih predavanja, tribina, radionica; objavile smo 25 knjiga iz problematike života žena i po toj produkciji smo jedina građanska organizacija koja u kontinuitetu izdaje publikacije važne za menjane istorije ka onoj koja će uvrstiti i doprinose žena. Mogu to pokazati na jednom primeru. Gordana Stojaković i Mirjana Isakov su napravile Kartu Novog Sada iz ženskog ugla koja je danas turistički materijal u gradu i model drugim gradovima da isto kreiraju. Ukratko, Studije su osnovni izvor drugim ženskim organizacijama, mehanizmima za rodnu ravnopravnost u institucijama i akademskoj zajednici u gradu i Pokrajini. Nije ovde moguće nabrojati sve naše aktivnosti. Dobile smo razna priznanja: nagradu Izvršnog veća AP Vojvodine za rad u 2008. godini, zatim pohvalu međunarodne ERSTE fondacije u 2007. godini za projekat Škola romologije koju veš 6 godina suorganizaujemo sa Univerzitetom, a Ministarstvo za kulturu Srbije nas je odabralo među 10 uspešnih projekata u 2009. godini, za rad na prikupljaju i objavljivanju životnih priča žena u Vojvodini iz raznih nacionalnih zajednica. Za ovih 12 godina finansijsku potporu za prostor smo dobijali od donatora, koji, nažalost, više ne finansiraju ženske projekte u regionu, a Studije su neprofitna organizacija koja ne može sama obezbediti potrebna sredstva.
 
Upravo zbog toga ste se obratili gradu. Šta bi bilo Vaše tumačenje, zašto niste dobili ni pomoć oko prostora, niti bilo kakav odgovor od gradske Uprave za kulturu povodom vašeg zahteva?
 
Ne samo mi, već ni jedna ženska nevladina organizacija tokom ovih 12 godina. Evo, u ovoj godini je Esperanca tražila prostor, jer se bave decom sa invaliditetom, samo da navedem skorašni primer, a istovremeno je grad dodelio besplatno 800 kvadrata političkoj stranci G17+! Gradonačelnik kaže da je danas 5.500 kvadratnih metara u centru grada besplatni prostor, a ne kaže da je to prostor postojećih političkih stranaka u gradu. To bitno menja argumentaciju ako hoćemo da znamo do koga je današnjoj gradskoj vlasti stalo! Do njih samih - jer kupujući politički mir u gradu preko besplatnog prostora raznim strankama, opozicionim i koalicionim, obezbeđuju produžetak sopstvenog opstanka. Sa nama se ne može nagoditi ako želi učiniti kulturi i umetnosti nešto loše! Mi smo u grupi 'opasnih' udruženja, jer je naš metod dekonstruisati ideologiju uopšte, posebno u kulturi i nauci. Mi stalno govorimo o tome da pojedine grupe imaju moć u našem drštvu, a ne građani. Ali, naša moć dekonstrukcije ideologije očigledno uliva veći strah moćnicima u gradu, od poštovanja rezultata o kojima sam govorila.
 
Ali, vaše aktivnosti imaju značajna dostignuća i ipak su na dobrobit svih u gradu?
 
Malo se zna da su neke aktivnosti pokrenute u ovom gradu na našu inicijativu. Na primer, od samog postanka Studija imamo projekat pod nazivom Znamenite žene Novog Sada s ciljem da se vrednuju naše prethodnice. Još 2000. godine je Gordana Stojaković objavila knjigu pod istim nazivom.Tu su i Marija Trandafil, Mileva Marić Ajnštajn, Savka Subotić.. da pomenem samo neke. Na inicijativu „Ženskih studija“, tačnije uz vredno obrazloženje Gordane Stojaković, počeo je proces da se Mariji Trandafil napravi obeležje u gradu još 1997. godine. Danas je za građane normalna stvar da ova dobrotvorka ima svoju ulicu, bistu u holu Matice srpske, da jedan trg i jedna osnovna škola (u Veterniku) nosi njeno ime. Naša saradnica Ljiljana Madžar je napisala i roman o njoj. Imamo kompletnu dokumentaciju o svim ovim aktivnostima. Da ne pominjem šta su sve bile naše inicijative u vezi sa Milevom Marić, jer naše Studije nose njeno ime... Danas se drugi kite ovim našim inicijativama i ogromnom energijom lobiranja da stvari uspeju... To je inače poznato u razvoju ženskog pokreta da kreativne ideje žena, kad ih moćnici u društvu 'overe' kao društveno korisne, prelaze u njihovo vlasništvo i zatiru tragove, tačnije omogućuju bliski zaborav onoga što su žene počele ili stvorile. To isto imamo i u nauci, ne samo u kulturi, jer je to opšti odnos prema onome što žene stvaraju kao civilizacijski doprinos.
 
Nije jasno, da li su Studije pokušavale da dobiju prostor od grada tokom tih 12 godina?
 
Čim dođe nova gradska garnitura mi pišemo dopis sa svom dokumentacijom u prilogu. Nažalost, nikad nismo dobili pismeni odgovor, bilo da je demokratska ili neka druga opcija na vlasti. A usmene poruke su, da ne kažem, poražavajuće.
 
Kako gledate na izjavu gradskih vlasti u vezi sa Vašom molbom za prostor, koju ste podneli jos u decembru prošle godine, da delatnost kojom se bave „Ženske studije“ ne pruža mogućnost da grad iznađe način da obezbedi prostor, jer oni imaju mogućnost da to učine organizacijama koje se bave npr. humanitarnim radom, udruženjima za borbu protiv neke bolesti, invalidima, ratnim borcima i sličnim organizacijama.
 
Pa to je demagoški! To je opasna demagogija koja miriše na socrealizam! U našim programima mi zapravo činimo vidljivim te različite grupe o kojima govorite: lezbejsku i gej populaciju predstavljamo u skupini različitosti, žene sa invaliditetom, žene iz nacionalnih zajednica, ali kao naše bogatstvo i dobro, a ne kao socijalni balast. Kažem vam! Mi se računamo u opasne, jer svojim radom osvešćujemo građanke i građane i tako razaramo patrijarhat na kojem te garniture sede na vlasti!
 
Šta bi onda bilo Vaše viđenje kulturne politike u gradu?
 
Pa naravno, ona kultura koja je angažovana: koja osvešćuje, koja podriva postojeće balaste, koja je na dobrobit i procvat kreativnosti pojedinki i pojedinaca. Podržavamo onu kulturnu politiku koja u najvećoj meri uključuje inicijative građanki i građana, a ne ustaljene koncepte o kulturi iz prošlih vekova. Vidimo da najveća sredstva gradskog budžeta odlaze za čuvanje prošlosti u kulturi, na čuvanje starine, povezanosti kulture i tradicije, pogotovu iz nacionalne tradicije dominantnog naroda u Vojvodini i gradu: muzeji, njihovi krovovi koji cure i podrumi koji su vlažni, zidovi koji se urušavaju... A onda te savremene komercijalne manifestacije koje pod krinkom kulturnih manifestacija odnose dobar deo sredstava – zadovoljsto za jednu noć, kako ja to kažem, od kojih duh ne može da se promeni.
 
Po meni, upravo to održava status quo – očuvanje prošlosti kako ste ga Vi opisali ide ruku pod ruku sa novom, komercijalnom kulturom jer pasivizira građane...
 
Slažem se. Možemo to shvatiti i kao simboliku ove politike, ono što se urušava, što vlaži, što prokišnjava... Ne vidim aktivne građane u toj politici, ako je uopšte neka kulturna politika.
 
Da li je ponašanje naše gradske vlasti specifično u odnosu na nešto što se događa danas u društvu kod nas?
 
Nije. U opštim procesima kapitalizacije u društvu i stavljanje na pijedestal zaradu i novac, mi se u alternativnim tokovima kulture i umetnosti jednostavno nismo snašli. Evidentno je da i nadalje novac nije najveća naša vrednost, ali nismo se okupili i rekli u čemu je sve to taj naš alternativni pristup i zašto mislimo da je naš pristup humaniji na duge staze. To moramo da doradimo brzo, jer su nas gotovo potopili. Ne verujem da ćemo uskoro postati kultura glavnog toka, ali se moramo umrežiti i krenuti zajedno, umetnici i svi ostali koji ne veruju u novac kao glavnu vrednost civilizacije.
 
Razgovor vodila: Branka Ćurčić
U Novom Sadu, 18. juli, 2009.